Inspiracija fotografijom

Mnogi su umjetnici iz različitih umjetničkih područja, primjerice iz slikarstva ili filma, pronalazili inspiraciju u fotografiji. Koliko god je nezahvalno uspoređivati primjerice filmsku fotografiju i fotografiju kao umjetnost, to se ponekad događa. Pokušajmo to objasniti na primjeru crnobijelog filma Mrtav čovjek iz 1995. godine u režiji Jima Jarmuscha. Snimatelj je bio slavni Robby Müller. Neki prizori iz tog filma izgledaju poput fotografija vremena radnje (to je kraj 19. stoljeća).

Teško je reći koliko je snimatelj svjesno rabio iskustva kolega fotografa, koliko je to u nekim slučajevima obzirom na sadržaj, ugođaj i kompoziciju kadra, potpuno slučajno, jer ipak se snimaju slični motivi. Gledajući Jarmuschov film, naići ćemo na sličnosti s američkom socijalnom i pejsažnom fotografijom 19. stoljeća, kao i sa uradcima slavnoga Ansela Adamsa i drugih fotografa.

Usporedimo li prizore iz filma koji prikazuju ulazak Blakea u grad, s fotografijama Jacoba A. Rissa, koji je snimao grupne portrete ljudi u njihovom povijesnom, prostornom i društvenom kontekstu, možemo uočiti nekolicinu sličnosti, a isto se ponavlja i u motivu žene s djetetom. Možda je to samo slučajnost, poglavito na sadržajnom planu, jer teško je pronaći čvršće poveznice.

Pitanje je koliko postoje međutim sličnosti s fotografom Lewisom W. Hineom koji je snimio čovjeka koji u New Yorku na ulici namješta dijete spavati. Postoje li tu ikakve sličnosti, osim iste situacije s prizorom u filmu kad vidimo Indijanku s djetetom kojeg drži u naručju i drugim koji se nalazi pored nje u košari.

Kad je riječ o krajobrazu u Jarmuschevu filmu, on često poprima simboličko-metaforičko značenje. To nisu krajobrazi s razglednica, već sive stijene, suho drveće, nešto krajnje nespektakularno i realistično. Obzirom na kompoziciju kadra i odabrane motive, ponovo možemo ukazati na sličnosti s američkom pejsažnom fotografijom s kraja 19., odnosno početka 20. stoljeća. Krajobraz je ovdje znak za civilizacijska i povijesna događanja (mislimo na prizore sa šatorima Indijanaca), To je moguće usporediti s fotografijama Williama Henryja Jacksona koji na sličan način prikazuje krajobraz sa željezničkom prugom.

Monument Valley je opet prikazan kao na fotografijama Ansela Adamsa. Kako krajobrazi djeluju na Blakea, prikazano je na način kako su prvi fotografi snimali prirodu u zapadnom dijelu Sjeverne Amerike. Stoga ovdje možemo govoriti kako su kadrovi iz ovog filma za poznavatelje fotografije pobudili prisjećanje na motive koje su snimali Adams i Weston. To se događa naravno zbog motiva samih, ali i zbog naglašenog kontrasta i izražene dubinske oštrine. Djelomice tome se, posebice u završnici filma mogu pridružiti i usporedbe s fotografijama Timothyja O Sullivana, posebice glede struktura iz prirode.

Idilična ugođajnost u prikazu mora dosta prisjeća na francuskog fotografa Gustava LeGraya, posebice obzirom i na nazočnost stanovite dramatičnosti.

Na kraju možemo zaključiti da filmska slika za razliku od fotografske koja se najčešće nalazi u području realizma i dokumentarizma, objedinjuje fotografski svijet i fiktivni svijet radnje filma. Stoga filmski kadrovi često sadrže jednu višu individualnu dimenzije slike. Otvarajući ovaj problem željeli smo samo ukazati na činjenicu koliko je svijet fotografije, pa tako i filma, odnosno umjetnosti, bogat i višeznačan, te se i tako može interpretirati.

Krešimir Mikić